crack

Dobro'ošli na moj blog

01.04.2010.

Crno tijelo

  Idealno crno tijelo je tijelo upija svo zracenje koje pada na njega. Takvo tijelo ne postoji, a najbliza aproksimacija koju je moguce izvesti je u obliku iznutra pocrnjene suplje kugle s otvorom, u kojoj ja unutrasnjim zidovima nastaje refleksija i apsorpcija elektromagnetnog zracenja. Intenzitet zracenja I.C.T. ovisi samo o temperaturi tijela.


Kirchhoffov zakon: Omjer emisione i apsorpcione moći ne zavisi od prirode tijela, nego je za sva tijela jedna te ista univerzalna funkcija frekvencije i temperature.Fluks energije, koji emitira jedinica površine tijela koje zrači, naziva se energetska jakost ili intenzitet zračenja tijela:

I = dΦ/dS  [W/m2]

 

Stefan-Boltzmannov zakon: Intenzitet zračenja proporcionalan je četvrtom stupnju apsolutne temperature (važi samo za apsolutno crno tijelo):

I = σ T 4

gdje je  σ =5,7 10  Stefan-Boltzmannova konstanta

 

Wienov zakon pomjeranja: Talasna dužina na kojoj je spektralna emisiona moć apsolutno crnog tijela maksimalna, obrnuto je srazmjerna apsolutnoj temperaturi:

m λ =b/T

gdje je b = 2,9 *103mK Wienova konstanta.

 

01.04.2010.

Termodinamika


Prvi zakon termodinamike govori o principu očuvanja energije. Za vrijeme nekog međudjelovanja između sustava i njegove okoline, količina energije dobivena u sustavu mora biti tačno jednaka količini energije koju je izgubila okolina, sto znaci da energija ostaje ocuvana.

Energija se ne moze niti stvoriti niti unistiti; ona moze samo promijeniti oblik.

Energija moze proci kroz granicu nekog zatvorenog sustava u dva oblika: toplota i rad.

Toplota se definira kao kao oblik energije koji se prenosi između dva sustava , pomoću razlike u temperaturi.

Unutrašnja energija je ukupni zbir kinetičke energije toplinskog gibanja molekula i

potencijalne energije međumolekularnog djelovanja: k

i ku U = Σ E = NE

Vrsenjem rada na jednom tijelu ili sistemu tijela, moze se dobiti odredjena kolicina toplote.

Obrnuto, dovodjenjem toplote nekom tijelu, mozemo ga osposobiti da vrsi mehanicki rad.

Dovodjenjem toplote tijelu, jedan dio kolicine toplote ide na povecanje unutrasnje energije tijela, a drugi na mehanicki rad izvrsen tim tijelom protiv vanjskih sila.

Ovaj iskaz oznacava sustinu I zakona termodinamike.

Q= ΔU + A

 

Prvi zakon termodinamike: Količina toplote δQ koju sistem primi, može se utrošiti na promjenu unutrašnje energije dU i za rad δW koji vrši sistem protiv vanjskih sila, tj. δQ = dU + pdV .

 

Proces, za vrijeme kojega nema prijelaza topline zove se adijabatski proces.

 

 

Drugi zakon termodinamike :

 

Prvim, glavnim zakonom se samo tvrdi da kod svakog pretvaranja toplote u rad ili obtano energija ostaje sacuvana. On nam ne daje odgovor na pitanje: u kom smjeru se desava pojava, pod kojim uslovima i koliko se rada moze dobiti iz toplote? Iskustvo pokazuje da je nemoguce sagraditi brodsku masinu koja bi crpila morsku vodu, uzimala joj toplotu i ovu toplotnu energiju pretvarala u mehanicki rad potreban za pokretanje broda. Ohladjenu vodu bi vjerovatno u obliku leda vracala u more. Sto se tice energije, moze se zamisliti da bi brod na ovaj nacin mogao bez goriva da plovi morem.To ne bi bilo u suprotnosti sa prvim zakonom, ali je u suprotnosti sa iskustvom.

  Drugim zakonom to se moze ovako iskazati:

Nemoguce je sagraditi masinu koja bi periodski radila i koja bi nekom tijelu, npr. morskoj vodi, stalno oduzimala toplotu i ovu toplotu pretvarala u koristan mehaicki rad. Takva masina, koja ne bi protuvrijecila stavu o energiji, predstavljala bi perpetuum mobile druge vrste, za razliku od perpetuum mobile-a prve vrste, koji je nemoguce sagraditi na osnovu prvog zakona.

Koristan mehanicki rad moze se dobiti samo kada toplota prelazi sa tijela vise temperature na tijelo nize temperature, pri cemu samo jedan dio toplote moze da se pretvori u mehanicku energiju. Toplota, sama od sebe nikad ne prelazi sa hladnijeg tijela na toplije; nikada  se sama od sebe, to jest bez primjene rada ili masine za hladjenje ne uspostavlja nikakva temperaturna razlika, pa odatle potiče nemogucnost da se sagradi perpetuum mobile druge vrste.

 

01.04.2010.

Doplerov efekat

Doplerov efekat je promjena talasne duzine talasa zbog medjusobnog udaljavanja ili priblizavanja posmatraca i izvora. Ovaj efekat otkrio je Christian Doppler na osnovu proucavanja promjene frekvencije svjetlosti koju emitiraju zvijezde u dvojnom sistemu(2 zvijezde se okrecu jedna od druge), i taj efekat je potvrdio C.H.D. Buys Ballot na zeljeznickoj stanici tako sto je usporedjivao zvuk trubaca koji stoje na jednom mjestu i zvuk trubaca koji se krecu.
Doplerov efekat nastaje kada se dva zvucna izvora priblizavaju jedan drugom, i tada se zvuk cuje jace, a kada se odaljavaju zvuk se cuje slabije.

05.02.2010.

Zvuk

Zvuk nastaje pri sudaru dva ili više predmeta koji pritom emituju energetski talas, a on, opet, izaziva promjene pritiska vazduha koji te predmete okružuje. Te promjene pritiska primaju naše bubne opne, a mozak ih pretvara u zvuk. Zvučni talasi se prostiru u svim pravcima od mjesta nastanka, slično talasima koji nastaju kada se kamen baci u vodu.

Kada se zvuk snima pomoću mikrofona, uslijed promjena vazdušnog pritiska membrana mikrofona se pomjera na sličan način kao i naše bubne opne. Ovi sićušni pokreti se zatim pretvaraju u promjene električnog napona. Što je najbitnije, sve zvučne kartice proizvode zvuk na ovaj način, samo obrnutim redoslijedom. One stvaraju, to jest reprodukuju zvučne talase. Promjene napona se tada povećavaju, što izaziva vibriranje zvučnika. Ove vibracije dovode do promjena vazdušnog pritiska, koje se dalje pretvaraju u zvuk. On nije dio elektromagnetnog spektra.

Ljudski mozak je veoma dobar procesor koji, kada je zvuk u pitanju, može prilično dobro da odredi njegov položaj i stanje pomoću samo dva uha i mogućnosti da okrećemo glavu i tijelo. Izvor zvuka može da bude motor automobila, usta, muzički instrument, zalupljena vrata, ili čak čaša koja se lomi prilikom udara o vrata. Sam izvor emituje zvuk na mnoštvo različitih načina - najveći broj zvukova koji se proizvode u ustima prostiru se direktno od njih, dok motor emituje zvuk u skoro svim pravcima. Kada se zvuk jednom emituje, na scenu stupa okruženje. Prostor između izvora zvuka i slušaoca u mnogome utiče na zvuk, što zna svako ko je pokušao da se dovikuje po vjetrovitom vremenu, ili da sluša nešto ispod vode. Stoga je ono što čujemo mješavina direktnog i odbijenog zvuka. Odbijeni zvuk može da dođe do naših ušiju pošto se odbije o zid ili neki drugi predmet, a materijal od koga su ove prepreke napravljene apsorbuje određene frekvencije, samim tim umanjujući ukupnu jačinu zvuka. Ovo "odbijanje prvog reda" ne samo da zvuči drugačije od direktnog izvora, već i dopire do slušaoca nešto kasnije od njega. Odbijanja drugog reda i nadalje nastavljaju ovaj efekat. Kvalitet i kašnjenje odbijenog zvuka otkrivaju mnogo toga o okruženju i njegovoj veličini.

Većina ljudi može precizno da utvrdi odakle dolaze odbijanja prvog reda, a neki čak mogu da odrede i odbijanja drugog reda. Međutim, kako sve više odbijanja dopire do uha, mozak ima tendenciju da ih kombinuje u eho efekat konačne refleksije poznat kao reverberacija. Pravilno korištenje reverberacije je prvi korak ka simulaciji različitih okruženja.

 

05.02.2010.

Talasi

Pri širenju talasa čestice sredstva ostaju na svojim mjestima i osciluju oko ravnotežnog položaja, širi se samo stanje oscilovanja odnosno prenosi se energija izvora talasa.

Transverzalni - čestice sredstva osciluju okomito na smjer širenja talasa (npr. talas na užetu)

Longitudinalni - čestice osciluju u smjeru širenja talasa (npr. zvučni talasi)

Talasi nastaju u izvoru talasa, a oscilovanje se određenom brzinom proširi kroz sredstvo. U elastičnim su tvarima susjedne čestice međusobno povezane elastičnim silama te pomak jedne čestice iz ravnotežnog stanja uzrokuje i pomak susjednih čestica. Poremećaj ravnotežnog stanja se zbog inercije ne prenosi trenutno nego nekom konačnom brzinom. Pritom kroz sredstvo ne putuju čestice nego sam poremećaj; zato je važno razlikovati brzinu oscilovanja čestica oko ravnotežnog položaja od brzine širenja talasa.

Brzina talasa zavisi o osobinama (elastičnosti i gustoći) sredstva kroz koje val prolazi.

Kada talas prelazi iz jednog sredstva u drugo ili se prostire kroz nehomogeno sredstvo, brzina i talasna dužina mu se mijenjaju, a frekvencija ostaje ista.

11.12.2009.

Oscilacije

Osciliranje (lat. oscillare:titrati,njihati),gibanje kod kojeg fizikalni sistem iznova prolazi kroz niz stanja.Kada fizikalni sistem prođe kroz čitav skup tih stanja,onda je izvršio jednu oscilaciju,jedna oscilacija je kretanje iz ravnoteznog polozaja u jedan a zatim u drugi amplitudni polozaj i natrag u ravnotezni.Oscilatorno kretanje je periodicno kretanje

Ravnotezni polozaj je onak u kojem postoji ravnoteza sila koje djeluju na tijelo , to jest u kojem je rezultanta sila jednaka nuli.

Dva su krajnja polozaja s obje strane ravnoteznog polozaja u koje tijelo dolazi i iz kojih se vraca u ravnotezni polozaj.To su amplitudni polozaji.

Rastojanje krajnjeg od ravnoteznog polozaja naziva se amplituda,dok proizvoljno rastojanje se naziva elongacija,amplituda je ustvari maksimalna elongacija.

 

 

 

 

19.11.2009.

Odrzanje momenta impulsa



Princip održanja impulsa dat je tvrđenjem da se ukupan impuls svih tela u svemiru (ili impuls nekog izolovanog sistema) ne menja (konstantan je). Jedna od posledica ovoga je da  centar mase bilo kog sistema tela uvek nastavlja da se kreće istom brzinom dok neka spoljašnja sila ne deluje na njega.

Održanje impulsa je posledica homogenosti prostora, odnosno činjenice da u prostoru ne postoje istaknute tačke, nego su sve tačke u prostoru ekvivalentne ili ravnopravne. Takođe važi i obrnuto. Odnosno, ako bi neko telo u nekoj tački prostora promenilo svoju brzinu (svoj impuls) bez uticaja spoljašnje sile, tada bi zaključili da je ta tačka po nečemu drugačija od drugih tačaka prostora, ili kraće rečeno, da je istaknuta tačka, što bi značilo da ovakav prostor nije homogen.

U nekom izolovanom sistemu (u kojem ne deluju spoljašnje sile) ukupan impuls je konstantan, što je u skladu sa Njutnovim zakonom inercije.Treci Njutnov zakon(zakon akcije i reakcije) koji tvrdi da su sile uzajamnog delovanja dva tela iste jačine i pravca, a suprotnog smera, takođe je u saglasnosti sa zakonom održanja impulsa.

Na primer, kada se ispali metak iz puške, čini se da je ukupan impuls ovog sistema porastao u odnosu na prethodno stanje. Međutim, impuls metka u jednom smeru jednak je po intenzitetu, ali suprotnog znaka, od impulsa puške koja se kreće u suprotnom smeru. Sabiranjem impulsa metka i impulsa puške na taj način dobijamo nulu, što je jednako takođe nultom impulsu koji je sistem puška-metak posedovao pre nego što je metak počeo da se kreće.

19.11.2009.

Ugaona brzina



Ugaona brzina je vektorska fizicka velicina koja opisuje brzinu i smer rotacije nekog tela.

Njen intenzitet brojno je jednak uglu (Θ) (izraženom u radijanima) koji telo u toku svoje rotacije opiše u jedinici vremena (t). U skladu s tim, jedinica ugaone brzine u SI sistemu je radijan u sekundi.

Pravac ugaone brzine poklapa se sa pravcem ose oko koje telo rotira, a smer je određen pravilom "kazaljki na satu" (ili pravilom desnog zavrtnja). Prema ovom pravilu, rotacija tela posmatrana sa vrha vektora ugaone brzine suprotna je smeru kretanja kazaljki na časovniku (ili ako desni zavrtanj paralelan sa osom rotacije obrćemo u smeru rotacije tela, smer njegovog "napredovanja" (ili "nazadovanja") jednak je smeru vektora ugaone brzine; npr. ako čep na flaši obrćemo u istom smeru kao što telo rotira on će "napredovati" ka flaši ili "nazadovati" od flaše, što će biti u oba slučaja jednako smeru ugaone brzine tela, kao i čepa, naravno).

Ugaona brzina je u vezi i sa brzinom revolucije nebeskih tela koja se meri u jedinicama kao što je revolucija u minutu. Oznaka za ugaonu brzinu je grcko slovo omega (ω) .Ugaona brzina astronomskih objekata obično se označava velikim slovom omega Ω.





19.11.2009.

Rotaciono kretanje

To je kretanje kada svi dijelovi tijela opisuju krivolinijske putanje prilikom svog kretanja.

Moment sile

Ovu fizičku veličinu srećemo kod rotacionog kretanja. Naime, nije samo bitan intenzitet sile koja djeluje na tijelo, već i gdje se u tijelu nalazi napadna tačka sile, odnosno koliko je rastojanje napadne tačke sile od ose rotacije

i u kom pravcu sila djeluje. Silu razlažemo na normalnu komponentu Fn i

tangencijalnu Ft . Moment sile se računa kao:

M = r Ft ; (M = r x F)

Zapazite da u zagradi imamo vektorski proizvod 2 vektora.

Takođe možemo izračunati moment sile kao proizvod sile i kraka sile (krak je najkraće rastojanje od ose rotacije do pravca dijelovanja sile)

M = Fd

Pošto je moment sile vektor, njegov smijer se određuje pravilom desne šake

(ili 3 prsta desne ruke ili pravilom desnog zavrtnja), a pravac leži na osi

rotacije.

Postoji veza između momenta sile, momenta inercije i ugaonog ubrzanja :

M = Iα (M = Iα)

Da li ćte lakše otvoriti poklopac na boci kratkim ili dužim otvaračm ?

29.10.2009.

Kinetika rotacija

Kod kinetike rotacije pojavljuje se ugaona brzina. Ugaona brzina je jednaka opisanom u jedinici vremena.

      →

→  Δφ 

ω= ──

      →

      Δt

 


Osnovna jedinica za mjerenje ugaone brzine je 1 rad/s.

 

Period je vrijeme potrebno da se napravi jedan puni krug. Obilježava se sa T.

Puni krug iznosi 360o ili 2π radijana.

Frekvencija je mjera koja pokazuje broj nekih događaja koji se dogodi u jedinici vremena u određenom periodičkom procesu. Mjeri se u hercima (Hz).

Stariji postovi

crack
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

Isaac Newton

Newton se zapravo rodio na Božić, 25. prosinca 1642. (4. siječnja 1643. jest po gregorijanskom kalendaru) u zaselku Woolsthorpe u okrugu Lincolnshire u Engleskoj U periodu od 1664. do 1666. godine Londonom je harala kuga, pa se Newton mogao na miru udubiti u svoje zamisli vezane za mehaniku i dinamiku te tako postaviti temelje svome životnom djelu. Newton je tih godina radio tako intenzivno da se skoro razbolio. Nakon što je kuga minula, Newton se vratio u Cambridge gdje je 1669. na mjestu profesora matematike naslijedio svog učitelja Isaaca Barrowa. Prvo je predavao optiku, a potom i druge predmete među kojima se našao zemljopis, iz kojega je objavio jedan udžbenik.
Isaac Newton prvi je shvatio gravitacijsku silu. Pošto je 1666. vidio kako jabuka pada na tlo, pitao se je li sila koje utječe na predmete što padaju ista koja zadržava Mjesec u njegovoj putanji. Trebalo mu je mnogo godina da dokaže tu smionu zamisao. Ustvrdio je da zakon o gravitaciji vrijedi u cijelome svemiru. Newton je također unaprijedio poznate zakone gibanja i otkrio da je bijelo svjetlo sastavljeno od boja spektra (duginih boja). Postavio je temelj modernoj astronomiji, posebice 1668., izumom reflektorskog teleskopa.
Godine 1687. Newton je napisao Philosophiae naturalis principia mathematica (Matematička načela prirodne filozofije). To je djelo izmijenilo pogled na svijet, a mnogi znanstvenici citirali su ga kao Bibliju. U njemu je Newton ujedinio istraživanja Galilea Galileja i Johannesa Keplera u jednu teoriju gravitacije te je uspostavio osnovu klasične mehanike, u kojoj je formulirao tri osnovna zakona gibanja.
Jedinica za težinu, njutn, nazvana je njemu u čast.
Newton je u svojoj 54. godini postao upravitelj kovnice novca, a taj je položaj u ono vrijeme bio znak izuzetnoga društvenog statusa. Doživio je 84 godina, uglavnom u dobrom zdravlju. Izgubio je samo jedan zub, od napornog gledanja u sunce oslabio mu je vid, a kosa mu je rano osijedila, iako je ostala bujna do posljednjih dana. Preminuo je u Londonu. Iza Newtona su ostale brojne, još poptuno neistražene bilježnice s tisućama kemijskih recepata.

Albert Einstein

Albert Einstein (Ulm, 14. ožujka 1879. - Princeton, 18. travnja 1955.) je bio teorijski fizičar, jedan od najvećih umova i najznačajnijih ličnosti u povijesti svijeta.[1][2] Rođen je u 14. ožujka 1879. godine u Ulmu, u Njemačkoj, a preminuo je 18. travnja 1955. godine u Princetonu u New Jerseyju, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Albert Einstein je formulirao posebnu i opću teoriju relativnosti kojima je uveo revoluciju u modernu fiziku. Pored toga, doprinio je napretku kvantne teorije i statističke mehanike. Iako je najpoznatiji po teoriji relativnosti (posebno po ekvivalenciji mase i energije E=mc2), Nobelova nagrada za fiziku mu je dodijeljena 1921. godine za objašnjenje fotoelektričnog efekta (rada objavljenog 1905. u Anno Mirabile ili „Godini čuda“) kao i za doprinos razvoju teorijske fizike. U narodu, ime „Einstein“ je sinonim za čovjeka visoke inteligencije ili za genija.

Predmet njegovih istraživanja su bile kapilarne sile, posebna teorija relativnosti (kojom je ujedinio zakone mehanike i elektromagnetike), opća teorija relativnosti, kozmologija, statistička mehanika, Brownovo gibanje, kritična opalescencija, vjerojatnost elektronskih prijelaza u atomu, problemi probabilističke interpretacije kvantne teorije, termodinamika svjetlosti pri maloj gustoći zračenja, fotoelektrični efekt, fotoluminiscencija, fotoionizacija, Voltin efekt, stimulirana emisija zračenja, ujedinjene teorije polja, unifikacija bazičnih
fizikalnih koncepata preko njihove geometrizacije etrizacije itd.

Nikola Tesla


Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. - New York, 7. siječnja 1943.), znanstvenik i inovator svjetskog glasa. Radio je u području elektrotehnike i radiotehnike, te je izumio okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja.
Tesla se rodio u Hrvatskoj, u mjestu Smiljan kod Gospića, u srpskoj obitelji. Otac mu je bio pravoslavni svećenik. Nikola je pohađao gimnaziju u Gospiću i Karlovcu, a elektrotehniku studirao u Grazu i Pragu. Radeći četiri godine kao inženjer u Budimpešti i Parizu izumio je okretno magnetsko polje i napravio prvi praktični motor za izmjeničnu struju. Godine 1884. odlazi u SAD i tri godine kasnije osniva vlastiti laboratorij, u kojem dolazi do svojih najvažnijih izuma - višefazni sustav izmjeničnih struja, koji je ubrzo izazvao velike izmjene u elektroindustriji. Godine 1887. i 1888. zaštićuje patentom jednofazni i višefazni elektromotor, sustav razvođenja, višefazni transformator sa željeznom jezgrom i 18 drugih.

U 1889. godini ostvaruje okretna dinama i transformatore izmjenične struje visokih frekvencija. Iste godine objavljuje i rezultate proučavanja fiziološkog djelovanja struja na čovjekovo tijelo i predlaže njihovu primjenu u liječenju. Od 1891. godine radi na ostvarenju bežičnog prijenosa poruka (radiovalovima) i razvođenju energije bežičnim metodama. U razdoblju 1896.-1914. patentira seriju izuma koji čine osnovu suvremene radiotehnike. Od njegovih 700 izuma nekoliko desetaka je našlo praktičnu upotrebu. U proljeće 1898. godine, na elektrotehničkoj izložbi u New Yorku prikazuje mogućnost daljinskog upravljanja brodom elektromagnetskim valovima. U 1934. proučava mogućnost razbijanja atomske jezgre pomoću elektrostatskih generatora visokog napona.
Bio je nominiran za Nobelovu nagradu, koju nikad nije dobio.
Povodom obljetnice stogodišnjice Teslina rođenja 1956. godine, jedinica za magnetsko polje (fizikalnu veličinu koja se u elektroinženjerskim krugovima naziva gustoća magnetskog toka) nazvana je tesla (T).

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
6887

Powered by Blogger.ba